Ima jedna lepa priča o tome kako je jedan dečak pitao svog oca koliko zarađuje na sat. Otac mu je rekao 50 $. Tada ga je sin pitao da li može da mu pozajmi 25$, na šta se otac naljutio i rekao da ga ostavi na miru. Tek što je došao s posla, umoran, i sad ga još sin gnjavi. Nakon nekog vremena se malo smirio, otišao kod sina i dao mu 25$. Sin je ispod jastuka izvadio zgužvane novčanice, na šta se otac ponovo naljutio. Zašto traži novac kad već ima? On toliko radi a sin bi da kupuje gluposti!
Sin mu je rekao: "Tata, nemoj da se ljutiš. Tražio sam novac zato što nisam imao dovoljno. Sada imam. Evo ti 50 $, dođi sutra sat vremena ranije, da večeramo zajedno."
Druga priča govori o tome kako je jedan sada već star čovek na tavanu našao dnevnik svog sina, u kom je dečak opisivao najlepši dan u svom životu. Bio je to dan kada su njih dvojica prvi put otišli na pecanje. Pogledao je svoj dnevnik, i video da je tog istog dana on zapisao "Protraćio sam današnji dan. Nisam obavio nijedan poslovni poziv i nisam zaradio ništa."
Vreme je nešto što nam je svima dodeljeno u jednakoj meri. Svačiji dan traje 24h. Ni minut manje, ni minut više. Razlikujemo se po tome kako ga koristimo i raspoređujemo. Neki su vešti u tome a neki baš i nisu.
Postoje različiti načini pokazivanja ljubavi, i otac iz priče koji mnogo radi verovatno svoju ljubav za sina pokazuje tako- što želi da zaradi što više novca i omogući mu što je moguće bolje uslove za život.
Tekst je premešten
ovde