среда, 25. јул 2012.

Da li je detinjstvo sudbina?


„Dete je otac čoveka“, rekao je Frojd. U periodu ranog detinjstva roditelji, ili staratelji, imaju izuzetno značajnu ulogu. Njihovi postupci određuju mnogo toga. Od njihovih postupaka zavisi koliko ćemo verovati sebi, drugima i životu uopšte. Koliko ćemo voleti i poštovati sebe. Koliko ljubavi ćemo verovati da zaslužujemo. Koliko ćemo biti samostalni. Koliko sposobni za bliskost. Koliko prodorni u hodu kroz život.
Istina je da su rane godine veoma važne za formiranje ličnosti i karaktera, ali detinjstvo ipak nije sudbina uklesana u kamenu.
                                                                                
Tekst je premešten ovde

12 коментара:

  1. Čovek je zaista odrastao onda kada prestane da krivi svoje roditelje i nauči da ceni ono što je dobio i nadoknadi ono što nije.

    ОдговориИзбриши
  2. Zaista lep tekst. Samo bih izbacio prvi deo u komentaru... "Čovek je zaista odrastao onda kada nauči da ceni ono što je dobio od svojih roditelja i nadoknadi ono što nije"

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Hvala Peđa!Izuzetno cenim tvoj rad i pisanje, tako da mi pohvala od tebe posebno znači. Nisam baš razumela, koji prvi deo?

      Избриши
  3. predivan kraj...:) "Hvala mama, i hvala tata. Volim vas."

    I dodao bih "hvala bato, volim te."

    ОдговориИзбриши
  4. Odlican tekst :)
    Poseti moj blog ;)
    http://verujemusnove.blogspot.com/

    ОдговориИзбриши
  5. Odrastanje iz mog ugla:
    Ifaza: Postupala sam kao robot, poslušni robot bez uključivanja mozga da li tako treba ili ne. Lik iz moje porodice je bio "Bog". Usađeno mi je da je misljenje lika apsolutno i bez pogovora tačno. Ponekad sam se busala, a tada osećala užasnu grižu savesti sto nisam po njegovoj meri. Faza je trajala dugo do 25godine.

    II faza: Osvrnula se oko sebe, iako od 19-e godine živim sama, prilično sam samostalna u poljima gde nisu vladala osečaja koja su bila usmerena porodici; bila sam njegova/njihova marioneta. Onda sam oko 25.god "progledala svojim očima", tek su onda nastali problemi, poređenja, komparativne analize.

    III faza: pokušala da to promenim.GRESKA, ali pokušala sam, optimistički, da ću biti prva kojoj to nije bio Sizifov posao. I pogresila sam..

    IVfaza: bila sam očajna. Svet sam doživljavala kao borbu samoživih životinja pa ko preživi neka priča. Mrzela sam sebe emotivnu.. Falila mi je ljubav, osećala sam se bespomocno.Očajno, usamljeno, falilo mi ljubav, sigurnost, ugroženo, nisam znala ko sam, kome sam bitna, ko bi bez mene bio usamljen, prazan. Prema svetu sam imala nihilistički pristup.. Traganje, borba, ocaj, spoznaja nečega što nisam umela da definišem.. Trazila kivca., a i način da umanjim posledice.

    V faza: Sada,imam nekoliko godina vise, lebdim, tragam.. Ne trudim se da razmisljam o krivcima i pravcima, tragam svoj mir.. Nekad uspem, nekad posustanem, pa opet iznova.. Bila sam mirnija onako "slepa", "progledavanje" mi je donelo kosmarne borbe, očajna stanja, ali u tom svom očaju spoznadoh sebe, svoju unutrašnju snagu, poradila sam na onim stvarima koje ranije nisam imala, sada pucam od samopouzdanja(nemam ga previse, ali u odnosu na pre,kada je bilo na nezavidnom stupnju). Imam samopoštovanje i cilj i stategiju da njega ostvarim.. Ponekad posustanem, klonem, a onda krenem iz početka, i svaki put mi početak lakše padne od prethodnog puta. Ponekad i sad zapadnem u krize tipa "sta bi bilo kad bi bilo". Ponekad se drznem i kazem "da, bitna si nekom ko do duše nije deo mog gena", ali mnogo često posumnjam u to, ponekad nesigurnost iskontrolisem, ponekad ne...ALi ocećam napredak...

    ОдговориИзбриши
  6. Odličan tekst, meni se čini divan početak mnogo dublje studije, da zagolica maštu i otvori pitanja, napisan toplo i sa optimističkim podstrekom, na šta smo od Jelene navikli.
    Jelena me uvek motiviše da nešto naipišem, a na ovom mestu, ja bih dodala moju najvežiju opasku: ''Mislite na druge, radite na sebi, nikako obrnuto! '' Mislim da je u vezi sa ovom temom.
    Sve dok tražimo greške u svojim roditeljima, mi radimo na njima umesto na sebi... , a oni si ljudi na koje treba da mislimo.
    Isto tako i prema našoj deci. Nećemo pogrešiti ako radimo na sebi i dajemo im pozitivan primer, a njih pustimo da se ''separišu'' i da iz slobode izbora biraju da usvoje naše modele i pozitivne pouke i primere. Istovremeno, treba da mislimo na njih, kako se oni osećaju i ne povredjujemo njihove granice. i time ih učimo kvalitetnoj i zdravoj komunikaciji. Dupli dobitak.

    Još jednom, hvala Jelena!

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Hvala i tebi Ljiljana, za lepe reči i ponovo koristan dodatak tekstu :)
      Dobro si primetila da je ovo samo uvod u temu, jednu od najznačajnijih za sve nas.

      Veliki pozdrav!

      Избриши
  7. Mislim da gnev prema roditeljima koji ove osobe ispoljavaju u sebi ili u razgovoru o, ili sa, roditeljima uglavnom potiče od nemogućnosti da se osobode od roditeljskog uticaja i izgrade sebe u nekoj oblasti svog života. Mislim da on nastaje u sudaru "roditeljskog zahteva" koji bruji u glavi osobe, i realnim zahtevima sveta u kome se ova osoba nalazi.

    Mislim da ovaj gnev može biti kreativan - da pokrene osobu ka osamostaljenju, ka izgradnji novog "ja", ka postizanju zrelosti, ali, isto tako, može da rezultuje destrukciji sebe i svoje okoline, na psihološkom planu, ali i u fizičkoj sveri ...

    ОдговориИзбриши
  8. E, sad, Jelena, možete li da napišete nešto o lenjosti, ne o odlaganju izvršenja zadataka (iako su to, mislim, povezane teme), već baš o aspektima ispoljavanja lenjosti ... Ili se tu radi o nečemu drugome?

    ОдговориИзбриши

Ako vam se svideo ovaj tekst slobodno ga podelite sa prijateljima :)